petak, 8. ožujka 2013.

Anis, aniš ili slatki januš


Jedan od najstarijih začina, a potječe iz Egipta od ploda mediteranske biljke, a koristio se još prije 3500 godina. U antičkoj Grčkoj anisom i drugim začinima aromatiziralo se vino. Navodno je Pitagora iz Samosa hvalio kruh s anisom. Rimljani su donijeli sjeme u Toskanu. U starom Rimu pekarski proizvodi s anisom jeli su se nakon obroka. U srednjem vijeku uzgoj anisa proširio se širom Europe. U to vrijeme ušećereni anis jeo se za bolju probavu. Tada se proizvodio, i još uvijek se proizvodi u Francuskoj. Prvi doseljenici ponijeli su anis sa sobom u Novi svijet, gdje su ih šejkeri uzgajali u medicinske svrhe. U Indiji se sjemenke anisa i dalje koriste za probavu i osvježavanje daha nakon jela. Anis se koristio kao miris u mnogim zemljama. Danas se uzgaja u Španjolskoj i Turskoj, kao i u drugim bliskoistočnim zemljama te Indiji.
Anis ima intenzivan, slatko-pikantni okus, sličan sladiću i pomalo voćni, zbog čega je među djecom popularniji od komorača ili kima. Sadrži do 4% eteričnog ulja, čiji je glavni sastojak anetol. Anis ima okus sličan zvjezdastom anisu, iako nisu u rodu.
Sušene anisove sjemenke najčešće se upotrebljavaju u kulinarstvu kao začin za kolače i kruh, te za variva, umake i salate. Poboljšava okus kompotima i pekmezu. Najbolje ga je prije uporabe usitniti, a pri začinjanju anisom ne valja dodavati druge začine zbog njegova intenzivnog okusa, koji se kao takav teško slaže sa ostalim začinima. Djeluje protiv nadimanja, smiruje grčeve i ubrzava probavu.

Nema komentara:

Objavi komentar