četvrtak, 7. ožujka 2013.

Meza, pa do kuma Grge!


„Neka te polako, zamezit ćemo“ oduvijek je značilo, lijepo nam je i ostanite još malo, pojest ćemo nešto. Vrlo često znači i poziv „Aj svrati na kavu, sok ili čašu vina“ znajući da će biti i meze koja spaja prijateljstvo, druženje i veliča posebne trenutke. Mnogi još danas ne shvaćaju pojam meze kao složenog gastronomskog fenomena koji proizlazi iz povijesti, tradicije i podneblja u kojem živimo, postavši običaj koji biva sve više potisnut našim udaljavanjem od tradicije i kulture prehrane, pritom prihvaćajući neke nove trendove u gastronomiji. Slažem se  ka profesionalac da treba prihvatit nove trendove, ali treba i sačuvat tradiciju, običaje i rituale koji su temelj naše gastronomske kulture.
Kao ostavština Osmanskog carstva, riječ meza potječe iz talijanske riječi „mezza“, što znači pola, pola obroka. Tako uz marendu, kao cjelodnevni topli obrok, meza je poput engleskog rituala „five o clock of tea“, služi se u poslijepodnevnim satima, kao zalogaj prije užine. No ponekad zna biti poput prave gozbe.

Najčešće se mezi kad na vrata banu nepozvani gosti, ili kad se sastane društvo, spontano. Meza je spontana, jer suprotno od toga, pozivanjem i planiranjem se zove na ručak ili večeru, tad se već ozbiljno razmišlja šta kuhati. Posebnost meze je upravo u načinu nuđenja, serviranja i konzumiranja, di pritom ne iziskuje puno vremena u pripremanju. Kod nuđenja se ne pita, nego se vadi na trpezu ča se nađe. Tu spada sir (iz ulja, iz mišine, mladi, stari, kozji, ovčji), domaći kruh, pite, savijače, pršut, panceta, kobasica, kulen, kapari, srdele, čvarci, inćuni i još puno „lipi stvari koje vam ne smin kazat“. Bez nekog posebnog serviranja, jede se prstima, čačkalicom ili vilicom, uz obaveznu salvetu, kako bi se obrisao brk kad bi htjeli nešto reć. Upravo zbog takvog načina jedenja, serviranja i iznad svega druženja, bez bogato složenog stola, kiča i ostalog, ponekad je najslađe onako bezosjećajno „s nogu“.

Promišljajući o mezi, sjećam se nekih trenutaka koji su za mene klinca bili posebni, strašni. Dolazak gostiju u kuću, topla dobrodošlica, trpeza se puni mezom, kolačima, pićem...Tu se uvijek netko napije, posvađa, ali uvijek je završavalo s pjesmom. I to druženje je trajalo i trajalo, dok ne bi u jednom momentu Strikan usta i viknuo „Pa ajde domaćine idemo kući više“, on je uvijek ustajao u nekom momentu. To je za mene bilo strašno, ja sam sve upijao. - „Pa di ćeš ić, aj sidi, zamezi još malo“ čulo bi se, i tako bi se ustajalo i odlazilo po par puta. Često bi klonuo u san, dok se za stolom  još mezilo.

Da se kultura prenosi mitovima, dokazuje priča iz mog kraja. Priča o Bačincu koji je krenuo do kuma Grge, ali bi navratio u svaku kuću, onako uz put. Kad bi se dobro zamezilo i popilo, usta bi i reka „Sad mogu do kuma Grge“. Ta  uzrečica i danas se zna čuti nakon dobre spize, ali iz ustiju starih Bačinaca. 
U Dalmaciji postoje mnoge zafrkancije na račun meze. Jednu od njih sam doživio prilikom posjete jednog Vodičana, a ona zvuči ovako: „Jeste li za pršuta da malo zamezemo?“ Rekoh da nismo, onako iz pristojnosti. Reče on „A e, ni neman ga“. Da sam odgovorio da bi mogli zamezit, on bi se nadoveza da mora u konobu da ga načme, di bi svatko odgovorio „Ma ne triba, di ćeš zbog mene načimat pršut, drugi put“. Ali ipak smo zamezili onako kako i priliči tom činu. Boduli, otočani su poznati po svojoj škrtosti, a o tome govore i mnogi vicevi. Tako primjerice i danas znaju pitat kad dođe nepozvan gost: „Jesi marenda, oš zamezit?“ Ako je odgovor "jesan", onda se nadovezuje "e da nisi marenda, sad bi zamezili". U slučaju odgovora "ne, nisan marenda" onda bi mu uzvratio "e da si marenda, da' bi ti se napit"...

Mislim da je napuštanje izraza "meze" gubljenje pravog značaja gastronomskog i društvenog bogatstva. Stoga taj ritual nikako ne smije ostati samo u pričama, nego i u našim domovima, pa i onda kad na vrata banu nepozvani gosti....ili Baćinac, na putu do kuma Grge.

Nema komentara:

Objavi komentar