utorak, 5. ožujka 2013.

Uticaj porodice na moj životni put

Odrastao sam u Dalmaciji, na granici gornjeg Primorja i Neretvanske kneževine, u Paganiji (zemlji pogana). Tu su ljudi oduvijek štovali i veličali svoju spizu, poput kulta svetaca Jure ili Roka. Tako svako mjesto ima svoj brudet, svaka kuća svoj recept, po kojem ga uvijek priprema muška ruka, glava kuće. Zbog močvarnog tla, u borbi protiv malarije, glavno sredstvo obrane je bila ljuta paprika, koja je danas neizostavna u svakom brudetu. Osim brudeta od jegulja i žaba, tu se vrte janjci, peče kruh ispod peke, muzu koze, beru mandarine, klementine, pipuni i dinje, pa tako naopako.


Razmišljajući otkud sva ta silna ljubav koju osjećam prema hrani, vratio sam se u djetinjstvo. Odgoj na kozjem mlijeku, siru, ribi i maslinovom ulju možda nije čvrst argument kao odgovor na pitanje. Stoga ću sagledati porodično stablo, možda tamo visi plod koji san zagriza.



Dundo- ka mulac, sritnem ga jednog lita gospodnjeg u debeloj ladovini divlje loze. Skriven od zvizdana čelopeka, sidi za stolom s tećom brudeta i bocunom bilog vina. Fiškal me natira da proban njegov brudet. Boli zub, boli zub vika san dok ljutina nije popustila na pola puta do zubara. Tad nisan ni zna da je tajna njegovog brudeta, koliko ribe toliko ljutih paprika.


Pape- njega san cili život gleda za tećom di kuva, dok se krupne kapi znoja cide niz čelo. Čovik od društva, ića i pića, često sam s njim odija po lokalnim gostionama. Tako se sićan prilike kad me doveo kod poznatog neretvanskog ugostitelja Pave Jerkovića u Villa Neretvu, tad mi je ovaj reka „Bit ćeš kuvar i doć ćeš radit kod mene“...
Osim što je dobar dio rata hranio brigade, danas hrani prijatelje. Kad baci mrižu i uvati štogod ribe, sprema teću u auto i odlazi.



Majka- ta žena je za mene vrsna kuharica i obožavam njezinu spizu, tim više što sam jako mlad otiša u bili svit. Specijalizirana za domaći kruv ispod peke, nema neretvana koji ga nije uživa.
Danas gušta u pripremi džemova, rakija, sokova i drugih plodova iz svog vrta.



Baba- je bila glavna kuharica u građevinskom preduzeću, hraneći dnevno stotine gladnih radnih usta socijalističkog društva. Pamtim njene riči „ nemoj sine za kuvara, to je posa bez petka i svetka“. Radila je najbolju pašticadu, koja se spremala za Novu godinu, miris toća opijen crnim vinom i klinčićima, često mi se vrati.



Dida- je bio pravi bonkulović. Marenda i bevanda su bile njegova gozba, točno u podne. I danas znam nakon dobrog obida popit bevandu po njegovoj miri, prst vina prst vode. Prvu mušulu koju sam proba, bila je iz njegovog lonca. Miris mora, luka i petrusimula, prožima se hladom borova vrućeg dana kolovoza, time se zauvik smjestivši duboko u misli vlastitih okusa.



Dakle, recept ljubavi prema hrani smiša se i pomiša genetskim sastojcima koji su imali jak uticaj na moj životni put. Pa san tako i posta kuhar, koji nije radio kod Pave Jerkovića.






Nema komentara:

Objavi komentar