petak, 26. srpnja 2013.

Mušule na buzaru


Opet me tjera pisat o hrani. Da li je to zbog ove urbane topline ili par slobodnih dana, nije ni važno. Ono šta ću vam reći seže iz dubine, istinske ljudske, prave morske dubine. Prve mušule sam probao još ka dite i već tad me taj spoj okusa i mirisa zakupera da ga se i danas dobro sjećam, šta sam vam i spomenio u priči http://gastrokult.blogspot.com/2013/03/uticaj-porodice-na-moj-zivotni-put.html. Reći ćete, evo njega opet sa morskim receptima, no nemojte se idit. Prvo, tople srpanjske dane provodim u Zagrebu i fali mi more i sve ono iz njega šta se može naći na tanjuru. Drugo, ribu treba jesti. Zdrava je, lagana i uvijek se može iskombinirati dobar ručak za malo novaca. A kad ćemo jesti ribu ako nećemo sada??- Mislim na ovaj dio godine, kada nam organizam traži laganu i zdravu prehranu. No da se vratim na buzaru i mušule...
Buzara je dobila ime iz Mletačkog izgovora bufara, buzara što znači željezna posuda s ručkom, u kojoj su ribari na barkama kuhali jelo. Tako se u narodu usvojio izraz buzara, kao tradicionalno jušno jelo koje se priprema pirjanjem morskih školjaka ili rakova na maslinovom ulju, začinjeno peršinom, češnjakom i vinom. To nam potvrđuje da rakovi ili školjke koje se spremaju na buzaru, moraju biti isključivo svježi, ravno iz mora. Pa je tako moj ribar Velo, javio da su stigle svježe mušule, jer zna da se naš odnos temelji jedino na svježini robe, nikako na cijeni. Mada ga uvijek zavaljam sa nekom pričom pa mi spusti cijenu tu i tamo. Nisam mogao odoljeti ponudi, stoga sam ih odlučio spremiti, tu u Zagrebu, po recepturi moga dida.

- Na maslinovu uju zašufigat vrlo kratko nasickani luk i petrusimul, dodat prstohvat prezle i podlit bilin vinom. Kad to malo iskuva, dodaju se mušule i poklope. Kuvaju se dok se ne otvore, ni sekund duže. Na kraju se doda još malo sickanog petrusimula i par kapi maslinova uja.



Mušule, dagnje ili pidoće, kako znaju reći Istrijani, zaista su hrana za hedoniste. Miris mora, luka, petrusimula i vina, stvara lepezu bajki iz nekog drugog svijeta. Da, upravo tako... nevjerovatno i zapravo fascinantno je to koliko ugođaj i ambijent imaju utjecaj na doživljaj hrane koju jedemo u tom trenutku. Hoću reći da nakon što smo ja i moja dalmatinka  strusili pun lonac mušula, koje su bile izvrsne, zaključili smo da ipak to nije to. Da naprosto nije isti okus tu na kontinentu i negdje uz obalu, u nekoj konobi uz pjesmu, sa okusom mora sa okusom soli.

Nema komentara:

Objavi komentar